Kratka povijest najboljeg od svih mogućih svjetova

Dvadeset osmi je dan mjeseca ožujka, proljeće je započelo bombama na Bliskom istoku, sada gori i Libanon, dvije hiljade libanonskih izbjeglica stiglo je na Cipar, u Izraelu - hvala na pitanju - stanje je redovno, u Jeruzalemu je policija uhapsila pedesetak palestinskih studentica i tri njihova profesora koji su demonstrirali zbog upada izraelske vojske u škole na Zapadnoj obali, generalni sekretar Arapske lige traži od generalnog tajnika Ujedinjenih naroda hitnu intervenciju UN-a, zbog bliskoistočne krize egipatsko Vijeće za nacionalnu sigurnost predlaže čak i osnivanje zajedničkih vojnih snaga arapskih zemalja, dok se Europa za to vrijeme bavi sama sobom i svojim problemima: generalni direktor njemačkog Ureda za zapošljavanje, recimo, upozorava kako milijun i dvjesto tisuća nezaposlenih Nijemaca ne želi raditi na gradilištima, u željezarama i tvornicama, i kako njemačkoj ekonomiji hitno i nasušno trebaju strani radnici.

U Hrvatskoj, međutim, tema dana je upravo završena tradicionalna pjesnička manifestacija Goranovo proljeće: Goranov vijenac na staroj, proćelavoj glavi pjesničkog klasika duboko u osmoj deceniji života izazvao je komešanje u hrvatskoj javnosti i zahtjeve da se izmijeni način biranja laureata, te da se nagrada ubuduće dodjeljuje tako da pjesnici sami biraju najboljeg među njima, kako bi se izbjeglo da, citiram, "onaj koji samo popularnošću, perfekcijom estradnog umijeća ili 'hrabrošću' javnog nastupa osvoji srca onih u čijim se rukama nalaze glasački listići".

Dobro, kad napišem "hrvatska javnost", to se samo tako kaže: hrvatska javnost zapravo nakon vijesti iz kulture i pobjednika Goranova proljeća čeka prijenos iz Madrida i pobjednika spektakularne utakmice najjačeg europskog nogometnog klupskog natjecanja između Reala i Bayerna. U Splitu, na primjer, i od bliskoistočne krize i od Goranova vijenca i od utakmice Real-Bayern važnija je tema raspisivanje "Natječaja za urbanističko arhitektonsko rješenje sportsko rekreacijske zone Spinut-Poljud u Splitu s nogometnim stadionom NK Hajduk i zonom vrhunskog sporta".

Tako je, eto, izgledao dvadeset osmi dan mjeseca ožujka, kad je pred splitsku luku iz proljetne jutarnje izmaglice izronila tri nogometna igrališta dugačka i cijeli kampanel svetoga Duje visoka grdosija, zauzevši na horizontu cijeli Brač. To je u naš grad, u sklopu misije na užarenom Bliskom istoku, stigao orijaški američki nosač aviona, najveći ratni brod ikada sagrađen, cijeli ploveći grad s pet hiljada stanovnika - i glavni grad slavne američke Šeste flote - a gradonačelnik, kontraadmiral Eugene J. Carroll Jr., položio je vijenac u podnožju spomen-svjetionika Palom pomorcu, uz orkestar Jugoslavenske ratne mornarice i himnu "Hej Slaveni" odavši poštovanje poginulim partizanskim mornarima.

Eh da, zaboravio sam reći: dvadeset osmi je dan mjeseca ožujka - 1976. godine.

Bijesni tog davnog proljeća građanski rat u Libanonu, Bejrut gori u sukobima desničarskih falangi i ljevičarskih milicija, Izrael okupira Galileju, cionisti planiraju naseljavanje Zapadne obale i pojasa Gaze, izraelski predstavnik u Ujedinjenim narodima Chaim Herzog na sjednici Vijeća sigurnosti bijesni na nesvrstanu Jugoslaviju zbog njenih stavova o izraelsko-arapskom sukobu, a ambasador Jakša Petrić odgovara kako "nećemo dozvoliti da nas o demokraciji i ljudskim pravima podučavaju oni koji niz godina pribjegavaju agresiji, ilegalnoj okupaciji i aktima državnog terorizma".

Nakon povratka iz Meksika, Paname i Venezuele predsjednik Josip Broz Tito otputovao je tako na poziv kralja Karla XVI Gustafa u posjetu Kraljevini Švedskoj, a istoga dana u Split - usput, usred polemika u hrvatskoj javnosti zbog dodjele Goranova vijenca ostarjelom klasiku Dobriši Cesariću i natječaja za urbanističko arhitektonsko rješenje stadiona na Poljudu za Mediteranske igre 1979. - u sklopu misije na Bliskom istoku stiže tri stotine i trideset metara dugačko morsko čudovište, ponos Šeste flote i veteran Vijetnamskog rata, čuveni američki nosač aviona USS Saratoga CV-60.

Kroničarima je, eto, promaklo da je dolazak tri nogometna igrališta dugačkog i cijeli Dalmatia Tower visokog nuklearnog nosača aviona USS Gerald R. Ford CVN-78 prošle subote, 28. ožujka, pao na točnu i okruglu pedesetu godišnjicu slavne posjete njegova prethodnika na čelu slavne Šeste flote, stare Saratoge, koja se pred splitskom lukom ukazala baš 28. ožujka 1976. godine.

Takve slučajnosti rijetke su i lijepe historijske prilike za svođenje računa: što se promijenilo u tih okruglih i točnih pola stoljeća od jednog do drugog dvadeset osmog ožujka? Dobro, osim Goranova vijenca, kojim je na užas hrvatske javnosti pedeset godina nakon Dobriše Cesarića ovjenčana stara, proćelava glava klasika koji duboko u osmoj deceniji života pjeva, "gle malu pičku poslije kiše, puna je kapi pa se njiše"?

Onoga dvadeset osmog ožujka 1976. dobro se sjećam i sam: mi iz ulice žurili smo poslije ručka na Rivu, gdje su nas američki mornari trpali na čamce kojima su građani svakoga dana od dva do pet poslijepodne mogli otići na razgledanje golemog plovećeg otoka. Očarani poput onih klinaca što u morskoj izmaglici dočekuju prekooceanski Rex u Fellinijevom Amarcordu - kojega smo upravo tih dana gledali na matineji u kinu Tesla - gledali smo mitsku Saratogu pred Splitom, penjali se na divovsko morsko čudovište i oduševljeni od američkih mornara uzimali kutije Camela ili Pall Malla bez filtera, izdanja Playboya i Hustlera, čokoladice, žvakaće gume i ostale američke pizdarije, poput pravih pravcatih konzervi Coca-Cole, kakve smo do tada viđali samo u filmovima, i koje smo godinama kasnije na policama držali kao toteme: bili smo mali debili, imali smo dvanaest i mislili da je svijet Coca-Cole najbolji od svih mogućih svjetova.

Što smo znali? Tih dana - samo jedan primjer - mi smo nakon obilaska Saratoge Sportsku srijedu i prijenos utakmice Real-Bayern čekali po prilici kao kolo domaćeg prvenstva: Liga prvaka tada se zvala Kup prvaka, a Real i Bayern tada nisu igrali u četvrtfinalu, već u polufinalu, tamo gdje je - stariji će se nerado sjetiti - u drugom paru trebao igrati Hajduk, dva tjedna ranije eliminiran u onoj tragediji s produžecima u Eindhovenu.

Kad se, međutim, točno i okruglo pedeset godina kasnije, prošle subote 28. ožujka pred splitskom lukom ukazala divovska silueta nuklearnog nosača aviona USS Gerald R. Ford, najvećeg ratnog broda ikad sagrađenog - desetak metara dužeg i od stare Saratoge - nije više bilo ni Hajduka u četvrtfinalu Kupa prvaka ni znatiželjne djece da se potrpaju u čamce za obilazak plovećeg Disneylanda s čokoladicama, žvakaćim gumama i Pall Mallom bez filtera. Posada američkog orijaša ovoga puta, naime, nije u Split stigla položiti vijenac partizanskim mornarima, u misiji održavanja prijateljskih odnosa s malom svjetskom nesvrstanom silom, već na "redovno održavanje i kraći odmor", nakon misija u Karipskom, Crvenom i Sredozemnom moru, usidren pred obalama Venezuele i Bliskog istoka.

A nije, istina, ni prvi put: nosaču aviona Gerald R. Ford ovo je već treća posjeta Splitu, uplovljava on u ovdje redovno kao kakav talijanski kruzer, pa je tako pred splitskom lukom bio usidren i pola godine ranije, prošle jeseni. Tada, istina, ne usred Trećeg svjetskog rata, već usred financijskog shutdowna u Sjedinjenim Državama, blokade američkog državnog proračuna, zbog koje je u splitsku luku pristao samo zbog - nabavke potrebnih namirnica. Ukratko, da u Splitu nabavi čokoladice, žvakaće gume, cigarete i konzerve Coca-Cole. Pedeset godina kasnije, shvatili ste, američke pizdarije već odavno imamo i kod kuće. Sve otkako živimo u svijetu Coca-Cole, najboljem od svih mogućih svjetova.

Pa prestravljeni što nam se ponos američke Šeste flote usidrio pod prozorom usred neobjavljenog Trećeg svjetskog rata, nagnuti nad mapom najboljeg od svih mogućih svjetova računamo koliki je domet iranskih balističkih projektila.